AMOROVA STRELA
Sunčevi zraci, prelamaju se na talasima blago uzburkanog mora, odbijaju se od njih i zaslepljuju me dok stojim naslonjen na ogradu trajekta koji plovi na liniji Kamenari-Lepetane. Zamišljeno gledam u nedostupnu liniju u kojoj se spajaju nebi i more. Pomalo sam tužan što je letovanju došao kraj i što moram da se oprostim od ovog podnevlja.
Obožavam more. To kao da je prokletstvo nas koji smo rođeni u Panonskoj ravnici: Bog nam je uzeo more, a ostavio duše mornara.
Zar ima nešto tužnije?
A imam za čim i da čeznem. Moji drugovi i ja, proveli smo deset nezaboravnih dana u Igalu.
Romantični trenutci provedeni pored mora u društvu lepih devojaka, koje smo tamo upoznali, zauvek će nam ostati u sećanju kao lepa uspomena.
Ipak, meni je to mala uteha, ja bih da ostanem ovde! Nikako ne mogu da se pomirim sa činjenicom da napuštam ovu prirodnu lepotu, ovaj veličanstven ambijent.
Tako zadubljen u misli ne primećujem da trajekt uplovljava u pristanište Lepetane.
- Probudi se, uspavana lepotice! Vreme je da idemo kući – zadirkuje me Fića, primetivći da sam odlutao u mislima.
Lenjo se odvajam od ograde, tromo se krećem ka izlazu sa trajekta, tužan sam, jer ovo značI rastanak sa morem.
Osvrćem se gledajući unaokolo, pokušavam da memorišem svaki detalj koji me okružuje, znam da ću
morati da živim od sećanja na te prizore sledećih godinu dana, do sledećeg letovanja.
Obožavam more. To kao da je prokletstvo nas koji smo rođeni u Panonskoj ravnici: Bog nam je uzeo more, a ostavio duše mornara.
Zar ima nešto tužnije?
A imam za čim i da čeznem. Moji drugovi i ja, proveli smo deset nezaboravnih dana u Igalu.
Romantični trenutci provedeni pored mora u društvu lepih devojaka, koje smo tamo upoznali, zauvek će nam ostati u sećanju kao lepa uspomena.
Ipak, meni je to mala uteha, ja bih da ostanem ovde! Nikako ne mogu da se pomirim sa činjenicom da napuštam ovu prirodnu lepotu, ovaj veličanstven ambijent.
Tako zadubljen u misli ne primećujem da trajekt uplovljava u pristanište Lepetane.
- Probudi se, uspavana lepotice! Vreme je da idemo kući – zadirkuje me Fića, primetivći da sam odlutao u mislima.
Lenjo se odvajam od ograde, tromo se krećem ka izlazu sa trajekta, tužan sam, jer ovo značI rastanak sa morem.
Osvrćem se gledajući unaokolo, pokušavam da memorišem svaki detalj koji me okružuje, znam da ću
morati da živim od sećanja na te prizore sledećih godinu dana, do sledećeg letovanja.
Iznenada, kao grom iz vedra neba pogodi me pravo u srce, grom u obliku ženskog stvorenja, najlepšeg kojeg sam ikada video. Bila je to ljubav na prvi pogled.
Dugonoga devojka, plave kose, vitkog tela, približavala mi se laganim, gracioznim korakom.
Izgledala je zanosno, kao iz bajke.
Kada je došla nekoliko koraka od mene, pogledala me je azurno plavim očima punim plama. Bio je to dug, znatiželjan pogled od kojeg mi je krv uzavrela u žilama.
Kada sam joj se nasmešio, ona je skrenula pogled.
“Možda je stidljiva?”, pomislih.
Dok se mimoilazimo, slučajno se dodirujemo laktovima. Osećam varnicu koja je pukla između nas dvoje u tom trenutku. Ili mi se to samo pričinjava. Ostah u mestu kao da me njen dodir skamenio.
Ona se trznu i zbunjeno me pogleda kao da je i sama osetila tu varnicu. Mada, za razliku od mene, ona je nastavila put ka trajektu koji je bio spreman da zaplovi nazad, za Kamenare.
Zatečen situacijom, potpuno sam zaboravio na svoje drugove.
A oni, opet, ne primetivšI šta se sa mnom događa, polako se smeštaju u autobus. Ipak, bilo je neizbežno da primete moj izostanak u jednom trenutku, a tada se vazduhom prolama Fićin prodoran glas.
- Bane, ulazi u autobus, treba da krenemo svakog sekunda! - upozorava me na opasnost da ostanem bez prevoza, gurnuvši glavu kroz prozor busa.
Jasno i glasno čujem njegove reči, a njihovo značenja i važnost ne stižu do mog mozga. Previše sam zaokupljen posmatranjem “sirene”.
Dugonoga devojka, plave kose, vitkog tela, približavala mi se laganim, gracioznim korakom.
Izgledala je zanosno, kao iz bajke.
Kada je došla nekoliko koraka od mene, pogledala me je azurno plavim očima punim plama. Bio je to dug, znatiželjan pogled od kojeg mi je krv uzavrela u žilama.
Kada sam joj se nasmešio, ona je skrenula pogled.
“Možda je stidljiva?”, pomislih.
Dok se mimoilazimo, slučajno se dodirujemo laktovima. Osećam varnicu koja je pukla između nas dvoje u tom trenutku. Ili mi se to samo pričinjava. Ostah u mestu kao da me njen dodir skamenio.
Ona se trznu i zbunjeno me pogleda kao da je i sama osetila tu varnicu. Mada, za razliku od mene, ona je nastavila put ka trajektu koji je bio spreman da zaplovi nazad, za Kamenare.
Zatečen situacijom, potpuno sam zaboravio na svoje drugove.
A oni, opet, ne primetivšI šta se sa mnom događa, polako se smeštaju u autobus. Ipak, bilo je neizbežno da primete moj izostanak u jednom trenutku, a tada se vazduhom prolama Fićin prodoran glas.
- Bane, ulazi u autobus, treba da krenemo svakog sekunda! - upozorava me na opasnost da ostanem bez prevoza, gurnuvši glavu kroz prozor busa.
Jasno i glasno čujem njegove reči, a njihovo značenja i važnost ne stižu do mog mozga. Previše sam zaokupljen posmatranjem “sirene”.
Duboko zanesen njenom lepotom, stojim na obali i gledam je dok ulazi na trajekt i zaustavlja se pored ograde, baš na onom mestu na kojem sam i sam stajao pre nekoliko minuta.
Slučajnost ili znak?
Sve je moguće.
Odjednom, kroz glavu mi prolazi neprijatna pomisao: ona će uskoro otploviti iz mog života, iznenada, kako se i pojavila. A nisam stigao da je upoznam, ime da joj saznam, adresu, a tako bih voleo. Još teže mi pada pomisao da je više nikada neću videti, da je ovo jedina prilika da se upoznamo, sada i nikada više…
Zvuci brujanja motora, prolamaju se okolinom, dok propeller seče vodu najavljujući polazak trajekta.
Kada je trajekt krenuo, ona je pogledala pravo u mene i predivno mi se nasmešila.
Osećao sam se grozno.
Bio sam na ivici nervnog sloma, nemoćan da učinim bilo šta, besan što nisam pokušao da uspostavim kontakt sa tom devojkom.
Svojim lepim osmehom, ona mi je dala do znanja da nije ravnodušna prema meni!
A tada, nešto je puklo u mojoj glavi, shvatio sam da ne smem da dozvolim da se završi na ovako poražavajućI način. Ludački uzrujan, zatrčao sam se i skočio sam mola ka trajektu koji se polako udaljavao od obale. Teškom sammukom uspeo da doskočim na palubu i održim ravnotežu. Par centimetara delilo me je od pada u vodu.
- Bane, šta to radiš?! Jel’ si poludeo?! – urlao je Fića, iznenađen mojim potezom.
- Vi idite kući…Ja ću se vratiti za nekoliko dana! – doviknuo sam mu, praćen pogledima zbunjenih ljudi koji su sa čuđenjem pratili moju vratolimiju.
- Ti nisi normalan! – viknuše drugovi u glas, grohotom se smejući.
Pomalo sam i sam bio iznenđen svojim ponašanjemvu tim trenutcima. To nije ličilo na mene, ja nikada nisam bio toliko impulsivan. Moram priznati, svidela mi se ta promena u mom, inače racionalnom, ponašanju.
Ipak, sada nije bilo vremena da razmišljam o tome, već da upoznam “devojku mog života” čija pojava me je oborila s nogu i nagnala da napustim društvo i odložim svoj povratak kući, da ne pominjem skok na trajekt.
Ugledao sam je pored ograde.
Gledala je u mene, ljupko se osmehujući. Mora biti da se zabavljala gledajućI me kako preskačem na palubu, pogotovo ako je shvatila da sam to učinio zbog nje.
Kada sam krenuo ka njoj, ona je skrenula pogled.
Slučajnost ili znak?
Sve je moguće.
Odjednom, kroz glavu mi prolazi neprijatna pomisao: ona će uskoro otploviti iz mog života, iznenada, kako se i pojavila. A nisam stigao da je upoznam, ime da joj saznam, adresu, a tako bih voleo. Još teže mi pada pomisao da je više nikada neću videti, da je ovo jedina prilika da se upoznamo, sada i nikada više…
Zvuci brujanja motora, prolamaju se okolinom, dok propeller seče vodu najavljujući polazak trajekta.
Kada je trajekt krenuo, ona je pogledala pravo u mene i predivno mi se nasmešila.
Osećao sam se grozno.
Bio sam na ivici nervnog sloma, nemoćan da učinim bilo šta, besan što nisam pokušao da uspostavim kontakt sa tom devojkom.
Svojim lepim osmehom, ona mi je dala do znanja da nije ravnodušna prema meni!
A tada, nešto je puklo u mojoj glavi, shvatio sam da ne smem da dozvolim da se završi na ovako poražavajućI način. Ludački uzrujan, zatrčao sam se i skočio sam mola ka trajektu koji se polako udaljavao od obale. Teškom sammukom uspeo da doskočim na palubu i održim ravnotežu. Par centimetara delilo me je od pada u vodu.
- Bane, šta to radiš?! Jel’ si poludeo?! – urlao je Fića, iznenađen mojim potezom.
- Vi idite kući…Ja ću se vratiti za nekoliko dana! – doviknuo sam mu, praćen pogledima zbunjenih ljudi koji su sa čuđenjem pratili moju vratolimiju.
- Ti nisi normalan! – viknuše drugovi u glas, grohotom se smejući.
Pomalo sam i sam bio iznenđen svojim ponašanjemvu tim trenutcima. To nije ličilo na mene, ja nikada nisam bio toliko impulsivan. Moram priznati, svidela mi se ta promena u mom, inače racionalnom, ponašanju.
Ipak, sada nije bilo vremena da razmišljam o tome, već da upoznam “devojku mog života” čija pojava me je oborila s nogu i nagnala da napustim društvo i odložim svoj povratak kući, da ne pominjem skok na trajekt.
Ugledao sam je pored ograde.
Gledala je u mene, ljupko se osmehujući. Mora biti da se zabavljala gledajućI me kako preskačem na palubu, pogotovo ako je shvatila da sam to učinio zbog nje.
Kada sam krenuo ka njoj, ona je skrenula pogled.
- Zdravo, ja sam Bane - rekoh naslonivši se na ogradu.
- Znam…čula sam…svi oko nas su čuli - uzvratila je, letimično me pogledavšI, a zatim je ponovo okrenula glavu. - Tvoj drug je toliko vikao da smo svi zapamtili tvoje ime - dodala je gledajućI ka pučini.
- Ja obično koristim njegove vokalne sposobnosti kada želim da se upoznam sa većim brojem ljudi od jednom. Tako uštedim na rukovanju!
Moja šala, izmamila je blagi osmeh na njenom licu.
- Ti sada znaš moje ime, a ja još ne znam tvoje? – rekoh nagnuvši se ka njoj.
- Zbog čega bi ti želeo da znaš moje ime? – uzvratila je osorno, najzad se okrenuvši ka meni.
- Zbog čega?! Zbog toga što sam, malopre, mogao da poginem da bih ga saznao. Onu vratolomiju sam učinio zbog tebe! – predočih joj činjenice.
Ona me začuđeno pogleda kao da nemože da veruje. Cutala je ne znajućI kako da reaguje na moje reči, a zatim se ljupko nasmešila i rekla:
- Zbog mene?! – prevalila je preko usana. – Ne sećam se da sam to tražila od tebe – reče pomalo drsko.
Nekoliko trenutaka sam ostao bez reči. Njena hladnokrvnost, poljuljala je moje samopouzdanje. A tada se prisetih jednog svog doživljaja iz vojničkih dana u staroj Jugoslaviji.
- Znam…čula sam…svi oko nas su čuli - uzvratila je, letimično me pogledavšI, a zatim je ponovo okrenula glavu. - Tvoj drug je toliko vikao da smo svi zapamtili tvoje ime - dodala je gledajućI ka pučini.
- Ja obično koristim njegove vokalne sposobnosti kada želim da se upoznam sa većim brojem ljudi od jednom. Tako uštedim na rukovanju!
Moja šala, izmamila je blagi osmeh na njenom licu.
- Ti sada znaš moje ime, a ja još ne znam tvoje? – rekoh nagnuvši se ka njoj.
- Zbog čega bi ti želeo da znaš moje ime? – uzvratila je osorno, najzad se okrenuvši ka meni.
- Zbog čega?! Zbog toga što sam, malopre, mogao da poginem da bih ga saznao. Onu vratolomiju sam učinio zbog tebe! – predočih joj činjenice.
Ona me začuđeno pogleda kao da nemože da veruje. Cutala je ne znajućI kako da reaguje na moje reči, a zatim se ljupko nasmešila i rekla:
- Zbog mene?! – prevalila je preko usana. – Ne sećam se da sam to tražila od tebe – reče pomalo drsko.
Nekoliko trenutaka sam ostao bez reči. Njena hladnokrvnost, poljuljala je moje samopouzdanje. A tada se prisetih jednog svog doživljaja iz vojničkih dana u staroj Jugoslaviji.
- Sećam se kada sam služio vojni rok u Zagrebu. - započeh svoju ispovest, podbočivši se na ogradu - izlazeći u grad jedne subote, vozio sam se gradskim prevozom. Jedna devojka je ušla na usputnoj stanici i sela preko puta. Na sebi je imala plavu košulju dugačkih rukava i farmerice. Delovala je neupadljivo…za mene je ona bila najlepše stvorenje koje sam ikada video.
U toku vožnje, sve vreme smo se sramežljivo gledali. Nisam imao hrabrosti da joj priđem nalazeći za to hiljadu opravdanja: Sigurno joj se ne sviđam, samo me izaziva, sigurno će me odbiti ako joj priđem, da se ne bi kompromitovala u društvu zbog poznate fame o moralu devojke koja izlazi sa vojnicima na službi u njenom gradu…
Onda je došla moja stanica, sišao sam.
Kad je autobus krenuo, ona je pogledala pravo u mene i uputila mi neopisivo lep osmeh.
Bio sam opčinjen njenim osmehom. Da nisam bio toliko zanesen, sigurno bih potrčao za autobusom i zaustavio ga, da bih bio sa njom.
U Zagrebu sam bio devet meseci i svake nedelje sam se dovijao da izađem u grad. Vozio sam se istim autobusom u nadi da ću ponovo sresti tu devojku. Ona se nikada nije pojavila.
Od tada je prošlo dosta vremena, a ne prođe dan da se ne setim te devojke iz Zagreba…Nisam smeo da dozvolim da mi se to dogodi sa tobom, zbog toga sam sada ovde.
U toku vožnje, sve vreme smo se sramežljivo gledali. Nisam imao hrabrosti da joj priđem nalazeći za to hiljadu opravdanja: Sigurno joj se ne sviđam, samo me izaziva, sigurno će me odbiti ako joj priđem, da se ne bi kompromitovala u društvu zbog poznate fame o moralu devojke koja izlazi sa vojnicima na službi u njenom gradu…
Onda je došla moja stanica, sišao sam.
Kad je autobus krenuo, ona je pogledala pravo u mene i uputila mi neopisivo lep osmeh.
Bio sam opčinjen njenim osmehom. Da nisam bio toliko zanesen, sigurno bih potrčao za autobusom i zaustavio ga, da bih bio sa njom.
U Zagrebu sam bio devet meseci i svake nedelje sam se dovijao da izađem u grad. Vozio sam se istim autobusom u nadi da ću ponovo sresti tu devojku. Ona se nikada nije pojavila.
Od tada je prošlo dosta vremena, a ne prođe dan da se ne setim te devojke iz Zagreba…Nisam smeo da dozvolim da mi se to dogodi sa tobom, zbog toga sam sada ovde.
Ona je netremice gledala u mene, pažljivo slušajućI moju ispovest. A tada mi se polako približila i zagrlila me oko vrata.
- Tanja…moje ime je Tanja - rekla je tiho, a zatim se nagnula ka meni i strasno me poljubila…
- Osvojio si me onog trenutka kada si rekao da si zbog mene skočio na trajekt…do sada niko nije uradio tako nešto zbog mene - rekla je priljubivšI svoje ustreptalo telo uz moje.
Od tog trenutka, više se nismo odvajali jedno od drugog.
Sa Tanjom sam proveo nedelju dana u Herceg Novom. Bila je to najlepša nedelja u mom životu.
Tada sam shvatio koliku grešku bih napravio da sam dozvolio da Tanja otplovi iz mog života na trajektu Lepetane-Kamenari.
Takve prilike, retko se dešavaju u ljudskom životu i zato ih treba iskoristiti na vreme…Makar to bilo i po cenu pada sa trajekta kao što je moglo da se dogodi u mom slučaju.
- Tanja…moje ime je Tanja - rekla je tiho, a zatim se nagnula ka meni i strasno me poljubila…
- Osvojio si me onog trenutka kada si rekao da si zbog mene skočio na trajekt…do sada niko nije uradio tako nešto zbog mene - rekla je priljubivšI svoje ustreptalo telo uz moje.
Od tog trenutka, više se nismo odvajali jedno od drugog.
Sa Tanjom sam proveo nedelju dana u Herceg Novom. Bila je to najlepša nedelja u mom životu.
Tada sam shvatio koliku grešku bih napravio da sam dozvolio da Tanja otplovi iz mog života na trajektu Lepetane-Kamenari.
Takve prilike, retko se dešavaju u ljudskom životu i zato ih treba iskoristiti na vreme…Makar to bilo i po cenu pada sa trajekta kao što je moglo da se dogodi u mom slučaju.