Tmurni martovski dan se bližio kraju. Ceo bogovetni dan je padala kiša što me nagnalo da ostanem u kući.
Tako tmurno vreme pojačavalo je moju depresiju u kojoj sam se davio posle raskida veze sa Tamarom. Ta mala crnka mi je prirasla srcu. Teško mi je pao naš raskid. Teže nego što sam mogao da predpostavim.
Dugo vremena nisam mogao da se pomirim sa činjenicom da nas dvoje više nismo zajedno. Nisam mogao da shvatim zbog čega me je ostavila.
Svoj oproštajni govor Tamara je održala pred nekoliko hiljada ljudi u poluvremenu košarkaške utakmice između Srema i Beovuka, koju smo gledali u hali Pinki.
Njene reči dugo su odzvanjale u mojim ušima:
- Nas dvoje ne možemo više da budemo zajedno - rekla je smireno gledajućI u kupon ulaznice, koju je gužvala u ruci. - Ti nisi kriv za to. Ti si sjajan mladić. Ne raskidam vezu zbog tebe. Ja sam kriva - bezuspešno me je tešila. - Bilo je lepo dok je trajalo ali, ja mislim da mi nismo jedno za drugo. Molim te da me shvatiš. Želela bih da ostanemo prijatelji - rekla je Tamara i ustala sa sedišta. A zatim se popela uz stepenice tribina i sela pored svojih drugarica, koje do tog trenutka nisam ni primetio u hali.
Osećao sam se izgubljeno. Imao sam utisak da svi prisutni u hali gledaju u mene i da znaju da sam upravo dobio nogu u …
Bio sam zatečen tim neočekivanim udarcem. Želeo sam da postavim Tamari hiljadu pitanja. Kao npr…na osnovu čega je došla do zaključka da nas dvoje nismo jedno za drugo? Kako je moguće da je zaključila na osnovu čitavih godinu dana zabavljanja? Da li sam to vreme bio na pripravničkom radu kod nje? Da li je trebalo da podnesem zahtev da budem primljen u njen život?
Želeo sam da joj postavim sva ta pitanja, ali nisam uspeo u tome. Pitanja su ostala u mojoj glavi. Nisam se usudio da ustanem i odem do nje plašećI se da ću ispasti “bouzo” pred svima.
Tamara mi nije dala vremena da postavim pitanja. Jednostavno me je isključila iz svog života.
Kasnije sam je video sa jednim košarkašem “Srema”. A život ide dalje.
Tako tmurno vreme pojačavalo je moju depresiju u kojoj sam se davio posle raskida veze sa Tamarom. Ta mala crnka mi je prirasla srcu. Teško mi je pao naš raskid. Teže nego što sam mogao da predpostavim.
Dugo vremena nisam mogao da se pomirim sa činjenicom da nas dvoje više nismo zajedno. Nisam mogao da shvatim zbog čega me je ostavila.
Svoj oproštajni govor Tamara je održala pred nekoliko hiljada ljudi u poluvremenu košarkaške utakmice između Srema i Beovuka, koju smo gledali u hali Pinki.
Njene reči dugo su odzvanjale u mojim ušima:
- Nas dvoje ne možemo više da budemo zajedno - rekla je smireno gledajućI u kupon ulaznice, koju je gužvala u ruci. - Ti nisi kriv za to. Ti si sjajan mladić. Ne raskidam vezu zbog tebe. Ja sam kriva - bezuspešno me je tešila. - Bilo je lepo dok je trajalo ali, ja mislim da mi nismo jedno za drugo. Molim te da me shvatiš. Želela bih da ostanemo prijatelji - rekla je Tamara i ustala sa sedišta. A zatim se popela uz stepenice tribina i sela pored svojih drugarica, koje do tog trenutka nisam ni primetio u hali.
Osećao sam se izgubljeno. Imao sam utisak da svi prisutni u hali gledaju u mene i da znaju da sam upravo dobio nogu u …
Bio sam zatečen tim neočekivanim udarcem. Želeo sam da postavim Tamari hiljadu pitanja. Kao npr…na osnovu čega je došla do zaključka da nas dvoje nismo jedno za drugo? Kako je moguće da je zaključila na osnovu čitavih godinu dana zabavljanja? Da li sam to vreme bio na pripravničkom radu kod nje? Da li je trebalo da podnesem zahtev da budem primljen u njen život?
Želeo sam da joj postavim sva ta pitanja, ali nisam uspeo u tome. Pitanja su ostala u mojoj glavi. Nisam se usudio da ustanem i odem do nje plašećI se da ću ispasti “bouzo” pred svima.
Tamara mi nije dala vremena da postavim pitanja. Jednostavno me je isključila iz svog života.
Kasnije sam je video sa jednim košarkašem “Srema”. A život ide dalje.
Sada, nekoliko meseci posle neprijatnih događaja, sedeo sam u sobi i čitao knjigu. Možda je bolje reći da sam knjigu gledao, a ne čitao, jer nisam shvatio ono što čitam. Mislio sam na Tamaru.
Bilo je deset sati kad sam završio sa čitanjem. Ustao sam sa kreveta i krenuo ka prozoru. Napolju je bila prijatna noć. Kiša je prestala da pada i u vazduhu se širio miris nadolazećeg proleća.
Odlučio sam da izađem iz stana. Suviše dugo sam bio u zatvorenom prostoru. Bilo mi je potrebno da razbistrim glavu. IzašavšI iz zgrade udahnuo sam svež, čist, vazduh punim plućima.
Krenuo sam ka centru grada. Nisam imao jasan cilj svoje šetnje. Lutao sam ulicama Mitrovice, na kojima nije bilo mnogo šetača. Popodnevna kiša ih je rasterala sa ulica.
Besciljno šetajući gradom osluškivao sam kloparanje kiše po drveću niz stazu. Opijao me je zvižduk vetra koji je njihao grane. Toliko sam se utopia u ambijent da sam zaboravio na sve brige koje su me morile.
Iznenada, začuo sam prepoznatljive taktove jedne pesme. Zvuci su dopirali iz kafića pored kojeg sam prolazio u tom trenutku. Refren te pesme podsećao me je na moju muku. Bila je to pesma “Tamara” (Ko mi tebe uze Tamara) u izvođenju Borisa Novkovića.
Nisam mogao da verujem da neko baš u tim trenutcima sluša tu pesmu i to baš sada kada ja prolazim pored kafića. Da li moguće tolika slučajnost?
Pevušeći reči pesme, ušao sam u kafić u kojem nikada ranije nisam bio. U kafiću nije bilo nikoga. Prišao sam velikom drvenom šanku, koji se protezao duž kafića i seo na barsku stolicu. Muzika je dolazila iz kasetofona, koji se nalazio iza šanka.
A tada, iza paravana se pojavio debeljuškasti čovek sa velikim podbratkom.
Predpostavio sam da je to barmen. Nisam pogrešio. Odmah sam naručio vodku. Barmen se nagnuo nad šank i počeo da mi sipa piće. Dok je bio nagnut veći deo sala njegovog stomaka se razlio po šanku.
Taj prizor me je nagnao na smeh. Dugo vremena je prošlo od kada se nisam slatko nasmejao. Stavio sam šaku preko usana i potajno se nasmejao barmenu. Nisam želeo da ga uvredim.
Ispio sam gutljaj vodke. Prijao mi je njen rezak ukus.
Barmen se, u međuvremenu, izgubio iza paravana, tako da sam ponovo ostao sam u kafiću.
Naslonio sam se na šank i zagledao u jednu tačku. Tačka je, u tom slučaju, bila flaša viskija koja se nalazila na polici iza šanka. Zadubio sam se u misli.
Bilo je deset sati kad sam završio sa čitanjem. Ustao sam sa kreveta i krenuo ka prozoru. Napolju je bila prijatna noć. Kiša je prestala da pada i u vazduhu se širio miris nadolazećeg proleća.
Odlučio sam da izađem iz stana. Suviše dugo sam bio u zatvorenom prostoru. Bilo mi je potrebno da razbistrim glavu. IzašavšI iz zgrade udahnuo sam svež, čist, vazduh punim plućima.
Krenuo sam ka centru grada. Nisam imao jasan cilj svoje šetnje. Lutao sam ulicama Mitrovice, na kojima nije bilo mnogo šetača. Popodnevna kiša ih je rasterala sa ulica.
Besciljno šetajući gradom osluškivao sam kloparanje kiše po drveću niz stazu. Opijao me je zvižduk vetra koji je njihao grane. Toliko sam se utopia u ambijent da sam zaboravio na sve brige koje su me morile.
Iznenada, začuo sam prepoznatljive taktove jedne pesme. Zvuci su dopirali iz kafića pored kojeg sam prolazio u tom trenutku. Refren te pesme podsećao me je na moju muku. Bila je to pesma “Tamara” (Ko mi tebe uze Tamara) u izvođenju Borisa Novkovića.
Nisam mogao da verujem da neko baš u tim trenutcima sluša tu pesmu i to baš sada kada ja prolazim pored kafića. Da li moguće tolika slučajnost?
Pevušeći reči pesme, ušao sam u kafić u kojem nikada ranije nisam bio. U kafiću nije bilo nikoga. Prišao sam velikom drvenom šanku, koji se protezao duž kafića i seo na barsku stolicu. Muzika je dolazila iz kasetofona, koji se nalazio iza šanka.
A tada, iza paravana se pojavio debeljuškasti čovek sa velikim podbratkom.
Predpostavio sam da je to barmen. Nisam pogrešio. Odmah sam naručio vodku. Barmen se nagnuo nad šank i počeo da mi sipa piće. Dok je bio nagnut veći deo sala njegovog stomaka se razlio po šanku.
Taj prizor me je nagnao na smeh. Dugo vremena je prošlo od kada se nisam slatko nasmejao. Stavio sam šaku preko usana i potajno se nasmejao barmenu. Nisam želeo da ga uvredim.
Ispio sam gutljaj vodke. Prijao mi je njen rezak ukus.
Barmen se, u međuvremenu, izgubio iza paravana, tako da sam ponovo ostao sam u kafiću.
Naslonio sam se na šank i zagledao u jednu tačku. Tačka je, u tom slučaju, bila flaša viskija koja se nalazila na polici iza šanka. Zadubio sam se u misli.
-Da li je slobodno ovo mesto? – trgao me je prijatan ženski glas, nekoliko trenutaka kasnije.
Zatčen, okrenuo sam glavu ka mestu odakle je glas dolazio. Ugledao sam lepuškastu, smeđokosu devojku prijatnog izgleda. Nisam primetio kada je ušla u kafić i odakle se uopšte stvorila.
Devojka je na sebi imala crnu večernju haljinu, koja je odudarala od ambijenta u kafiću, jer je bila previše svečana.
-Jeste, mesto je slobodno. Samo izvoli – pokazao sam barsku stolicu pored sebe. Bilo je očigledno da je mesto slobodno. U kafiću nije bilo nikoga osim nas. Shvatio sam da je devojci bilo potrebno društvo.
-Izvini, što sam te uplašila – rekla je sedajućI na stolicu. – Da li imaš upaljač? – upitala je.
-Žao mi je, ne pušim – uzvratih sležući ramenima.
-Ne treba da žališ što ne pušiš. Ja bih bila srećna kada ne bih pušila – rekla je devojka ljupko se osmehnuvši.
-Nisam tako mislio. Žao mi je što nemam upaljač da ti pripalim cigaretu – pojašnjavao sam, ne shvatajućI da se devojka šali na moj račun. To sam shvatio, kada se ona slatko nasmejala.
-Izvini za šalu. Nisam mogla da odolim – spustila je ruku na moje rame, kao da želi da me umiri. – Moja ime je Tamara.
Na pomen tog imena osetio sam laganu jezu. Ponovo sam se setio “moje” Tamare. Pitao sam se da li mi je Bog poslao ovu Tamaru da me podseti na onu prvu. Prvo pesma, a sada ova Tamara. Suviše slučajnosti za jednu noć.
-Drago mi je. Ja sam Bane – prihvatio sam njenu šaku, koju je pružila u znak pozdrava.
-Večeras očigledno nije naše veče, Bane. Vidim da si tužan, a ni ja nisam baš najbolje raspoložena – požalila se Tamara, paleći cigaretu upaljačem kojeg je našla iza šanka.
- Možda još nije kasno da se situacija poboljša, Tamara? – sa zadovoljstvom sam izgovarao njeno ime. Okrenuo sam se na stolici da bih seo licem u lice sa Tamarom.
-Ko zna šta donosi noć? – namignula mi je vragolasto.
Šeretski pogledom sam odmerio njenu prijatnu pojavu.
-Da nisi možda, ipak, ti zalutala u ove krajeve. Tvoja haljina je zaista lepa, ali totalno odudara od ambijanta. Sa takvom haljinom i lepim izgledom, ti bi sada trebala da plešeš sa nekim princom, i da, tačno u ponoć, izgubiš cipelu bežećI stepenicama dvorca.
-Hvala na komplimentu…ja, u stvari, i dolazim sa jedne svečanosti. Doduše, nije u pitanju bal na dvoru, nego svadba moje najbolje drugarice – zamišljeno se zagledala u daljinu. - Pobegla sam odande, jer mi je bilo teško da gledam kako gubim svoju drugaricu.
-Zašto bi njena svadba značila da je gubiš?! Ona se samo udala – pokušao sam da je utešim, jer sam shvatio da joj je teško.
-Posle svadbe, muž je vodi u Australiju – govorila je sa setom u glasu.
Tu nisam mogao da joj pomognem. Ipak, poklušao sam da je oraspoložim.
Sedeli smo u kafiću još neko vreme. Razgovarali smo o stvarima, koje su nam padale na pamet, bolje se upoznavajući. Najzad sam joj predložio da se prošetamo spomen parkom.
Zatčen, okrenuo sam glavu ka mestu odakle je glas dolazio. Ugledao sam lepuškastu, smeđokosu devojku prijatnog izgleda. Nisam primetio kada je ušla u kafić i odakle se uopšte stvorila.
Devojka je na sebi imala crnu večernju haljinu, koja je odudarala od ambijenta u kafiću, jer je bila previše svečana.
-Jeste, mesto je slobodno. Samo izvoli – pokazao sam barsku stolicu pored sebe. Bilo je očigledno da je mesto slobodno. U kafiću nije bilo nikoga osim nas. Shvatio sam da je devojci bilo potrebno društvo.
-Izvini, što sam te uplašila – rekla je sedajućI na stolicu. – Da li imaš upaljač? – upitala je.
-Žao mi je, ne pušim – uzvratih sležući ramenima.
-Ne treba da žališ što ne pušiš. Ja bih bila srećna kada ne bih pušila – rekla je devojka ljupko se osmehnuvši.
-Nisam tako mislio. Žao mi je što nemam upaljač da ti pripalim cigaretu – pojašnjavao sam, ne shvatajućI da se devojka šali na moj račun. To sam shvatio, kada se ona slatko nasmejala.
-Izvini za šalu. Nisam mogla da odolim – spustila je ruku na moje rame, kao da želi da me umiri. – Moja ime je Tamara.
Na pomen tog imena osetio sam laganu jezu. Ponovo sam se setio “moje” Tamare. Pitao sam se da li mi je Bog poslao ovu Tamaru da me podseti na onu prvu. Prvo pesma, a sada ova Tamara. Suviše slučajnosti za jednu noć.
-Drago mi je. Ja sam Bane – prihvatio sam njenu šaku, koju je pružila u znak pozdrava.
-Večeras očigledno nije naše veče, Bane. Vidim da si tužan, a ni ja nisam baš najbolje raspoložena – požalila se Tamara, paleći cigaretu upaljačem kojeg je našla iza šanka.
- Možda još nije kasno da se situacija poboljša, Tamara? – sa zadovoljstvom sam izgovarao njeno ime. Okrenuo sam se na stolici da bih seo licem u lice sa Tamarom.
-Ko zna šta donosi noć? – namignula mi je vragolasto.
Šeretski pogledom sam odmerio njenu prijatnu pojavu.
-Da nisi možda, ipak, ti zalutala u ove krajeve. Tvoja haljina je zaista lepa, ali totalno odudara od ambijanta. Sa takvom haljinom i lepim izgledom, ti bi sada trebala da plešeš sa nekim princom, i da, tačno u ponoć, izgubiš cipelu bežećI stepenicama dvorca.
-Hvala na komplimentu…ja, u stvari, i dolazim sa jedne svečanosti. Doduše, nije u pitanju bal na dvoru, nego svadba moje najbolje drugarice – zamišljeno se zagledala u daljinu. - Pobegla sam odande, jer mi je bilo teško da gledam kako gubim svoju drugaricu.
-Zašto bi njena svadba značila da je gubiš?! Ona se samo udala – pokušao sam da je utešim, jer sam shvatio da joj je teško.
-Posle svadbe, muž je vodi u Australiju – govorila je sa setom u glasu.
Tu nisam mogao da joj pomognem. Ipak, poklušao sam da je oraspoložim.
Sedeli smo u kafiću još neko vreme. Razgovarali smo o stvarima, koje su nam padale na pamet, bolje se upoznavajući. Najzad sam joj predložio da se prošetamo spomen parkom.
Tamara je pristala i tada smo se našli na stazi koja je vodila kroz park.
- Ulepšala si mi ovo veče, Tamara – rekoh iskreno. – Kao nagradu za to odlučio sam da te povedem u Sloveniju.
- U Sloveniju?! – začudila se Tamara. – Posle ovako kratkog poznanstva i naše prve zajedničke šetnje ti si odlučio da me odvedeš u Sloveniju?! – isčuđavala se, ispitivački me gledajućI u oči. – Osim toga, mislim da nisam adekvantno obučena za putovanje.
- Nije bitno. Nije to tako daleko. Treba nam stotinka pređenih metara do tamo – uzvratio sam suzdražavajući smeh.
- Treba nam samo desetak metara do Slovenije?! – ponovila je ona u nedoumici. – U redu. Sada mi je jasno da se šališ, ali ne shvatam u čemu je vic – rekla je kroz smeh i blago me udarila po ramenu, za kaznu što se šalim sa njom.
- Možda nisi znala kakav je ovo park u kojem se nalazimo. On je osmišljen tako da njegova celina predstavlja staru Jugoslaviju, SFRJ, a svaki njegov deo predstavlja jednu od republika – objašnjavao sam pokazujućI na delove spomen parka. – Ovo je jedino mesto na planeti na kojem je stara Jugoslavija ostala u celini.
- Sada shvatam tvoju šalu – rekla je Tamara, uhvativši me pod ruku. – A koji deo predstavlja Sloveniju?
- Vidiš onu veliku stenu, tamo, ispred nas – prstom sam pokazao na sivu gromadu koja se nazirala u daljini.
- Ta stena predstavlja Sloveniju? – upitala je.
- Ne. Ta stena predstavlja Triglav, a taj deo parka predstavlja Sloveniju – pojasnio sam joj.
- Pa, onda, hajdemo u Sloveniju! – rekla je Tamara i povukla me je za ruku kroz park. Seli smo na klupu u blizini stene.
- Nisam mogla da predpostavim da će se ovo veče završiti tako lepo posle svega što sam doživela na svadbi – rekla je Tamara sanjivo me gledajućI u oči. – Sa tobom se osećam tako prijatno. Imam osećaj da te poznajem sto godina.
- Ko zna? Možda smo se poznavali u predhodnom životu – našalio sam se.
- Možda si ti bio princ, a ja devojka koja je izgubila cipelu bežeći niz stepenice dvorca tačno u ponoć – uzvratila je šalom na račun mojih aluzija koje sam izneo dok smo sedeli u kafiću.
- Ulepšala si mi ovo veče, Tamara – rekoh iskreno. – Kao nagradu za to odlučio sam da te povedem u Sloveniju.
- U Sloveniju?! – začudila se Tamara. – Posle ovako kratkog poznanstva i naše prve zajedničke šetnje ti si odlučio da me odvedeš u Sloveniju?! – isčuđavala se, ispitivački me gledajućI u oči. – Osim toga, mislim da nisam adekvantno obučena za putovanje.
- Nije bitno. Nije to tako daleko. Treba nam stotinka pređenih metara do tamo – uzvratio sam suzdražavajući smeh.
- Treba nam samo desetak metara do Slovenije?! – ponovila je ona u nedoumici. – U redu. Sada mi je jasno da se šališ, ali ne shvatam u čemu je vic – rekla je kroz smeh i blago me udarila po ramenu, za kaznu što se šalim sa njom.
- Možda nisi znala kakav je ovo park u kojem se nalazimo. On je osmišljen tako da njegova celina predstavlja staru Jugoslaviju, SFRJ, a svaki njegov deo predstavlja jednu od republika – objašnjavao sam pokazujućI na delove spomen parka. – Ovo je jedino mesto na planeti na kojem je stara Jugoslavija ostala u celini.
- Sada shvatam tvoju šalu – rekla je Tamara, uhvativši me pod ruku. – A koji deo predstavlja Sloveniju?
- Vidiš onu veliku stenu, tamo, ispred nas – prstom sam pokazao na sivu gromadu koja se nazirala u daljini.
- Ta stena predstavlja Sloveniju? – upitala je.
- Ne. Ta stena predstavlja Triglav, a taj deo parka predstavlja Sloveniju – pojasnio sam joj.
- Pa, onda, hajdemo u Sloveniju! – rekla je Tamara i povukla me je za ruku kroz park. Seli smo na klupu u blizini stene.
- Nisam mogla da predpostavim da će se ovo veče završiti tako lepo posle svega što sam doživela na svadbi – rekla je Tamara sanjivo me gledajućI u oči. – Sa tobom se osećam tako prijatno. Imam osećaj da te poznajem sto godina.
- Ko zna? Možda smo se poznavali u predhodnom životu – našalio sam se.
- Možda si ti bio princ, a ja devojka koja je izgubila cipelu bežeći niz stepenice dvorca tačno u ponoć – uzvratila je šalom na račun mojih aluzija koje sam izneo dok smo sedeli u kafiću.
U tom trenutku, Tamara je podigla glavu i zamišljeno pogledala u nebo išarano zvezdama. Mesečevi zraci su obasjali njeno lepo lice.
- Sada sam shvatio odakle si mi poznata – rekao sam spustivši moju šaku na njenu.
- Odakle sam ti poznata? – upitala je Tamara, nesvesno stežući moju šaku u svojoj, kao beba koja steže prst koji joj je stavljen u šaku.
- Ti si devojka iz mojih snova – pomilovao sam je po licu. – Nadao sam se da ćeš se pojaviti preda mnom u stvarnosti.
Tamara me je netremice gledala, prikriveni smešak titrao je na njenom licu, a tada se primakla meni i rekla:
- Znači ti si taj! Ja sam se stalno pitala ko je taj muškarac koji me stalno zove u svoje snove - a tada se nagnula ka meni i poljubila me sa dosta strasti.
Uzvratio sam joj poljubac i prigrlio je, pribijajućI njeno zanosno telo uz svoje. Uživao sam u svakom dodiru, svakoj nežnosti koju smo razmenili, sedeći na klupi podno “Triglava”.
Oboje smo bili željni prisnosti, nežnosti. Sudbina nas je spojila u trenutku kada smo oboje preživljavali teške emotivne trenutke u životu.
Tu noć, Tamara i ja smo završili u mom stanu strasno vodećI ljubav.
Ležali smo na krevetu, zagrljeni, dok su se zraci izlazećeg sunca probijajućI kroz prozorska stakla u sobi, kada je Tamara rekla:
- Kada samo pomislim da sam sinoć imala nameru da sa svadbe odem pravo kući i da tada nebih upoznala tebe, zahvaljujem Bogu što sam ušla u taj kafić.
- Šta te je nagnalo da uđeš u taj kafić? – upitao sam milujući je po kosi.
- Ne znam ni sama. Ne mogu da budem sigurna. Čini mi se da je počela da pada kiša, pa sam ušla u kafić da se sklonim od nje – prisećala se Tamara umiljavajućI se na mojim grudima.
- Hvala kiši koja mi te je donela – rekoh iskreno.
- Zašto si ti ušao u taj kafić? – upitala je umilno me pogledavši.
- Imalo sam osećaj da ćeš ti biti u njemu.
- Sada sam shvatio odakle si mi poznata – rekao sam spustivši moju šaku na njenu.
- Odakle sam ti poznata? – upitala je Tamara, nesvesno stežući moju šaku u svojoj, kao beba koja steže prst koji joj je stavljen u šaku.
- Ti si devojka iz mojih snova – pomilovao sam je po licu. – Nadao sam se da ćeš se pojaviti preda mnom u stvarnosti.
Tamara me je netremice gledala, prikriveni smešak titrao je na njenom licu, a tada se primakla meni i rekla:
- Znači ti si taj! Ja sam se stalno pitala ko je taj muškarac koji me stalno zove u svoje snove - a tada se nagnula ka meni i poljubila me sa dosta strasti.
Uzvratio sam joj poljubac i prigrlio je, pribijajućI njeno zanosno telo uz svoje. Uživao sam u svakom dodiru, svakoj nežnosti koju smo razmenili, sedeći na klupi podno “Triglava”.
Oboje smo bili željni prisnosti, nežnosti. Sudbina nas je spojila u trenutku kada smo oboje preživljavali teške emotivne trenutke u životu.
Tu noć, Tamara i ja smo završili u mom stanu strasno vodećI ljubav.
Ležali smo na krevetu, zagrljeni, dok su se zraci izlazećeg sunca probijajućI kroz prozorska stakla u sobi, kada je Tamara rekla:
- Kada samo pomislim da sam sinoć imala nameru da sa svadbe odem pravo kući i da tada nebih upoznala tebe, zahvaljujem Bogu što sam ušla u taj kafić.
- Šta te je nagnalo da uđeš u taj kafić? – upitao sam milujući je po kosi.
- Ne znam ni sama. Ne mogu da budem sigurna. Čini mi se da je počela da pada kiša, pa sam ušla u kafić da se sklonim od nje – prisećala se Tamara umiljavajućI se na mojim grudima.
- Hvala kiši koja mi te je donela – rekoh iskreno.
- Zašto si ti ušao u taj kafić? – upitala je umilno me pogledavši.
- Imalo sam osećaj da ćeš ti biti u njemu.